Armin i staklena pepeljara puna ugašenih psihofarmaka

nedjelja, 11.09.2011.

Eudajmonija

Početi ću sa rimskim pjesnikom koji se zvao Tit Lukrecije Kar. Veli on ovako u svom spjevu 'O prirodi stvari': 'Ni u mladosti neka nitko ne oklijeva baviti se filozofijom ni u starosti neka mu filozofija ne bude teretom. Ta nitko nije ni premlad ni prestar da se brine za zdravlje svoje duše.' Završavam citat.
Davno sam napisao da i nisam siguran da li je uopće imam. Mislim na dušu naravno. Međutim pretpostavljam da me i ti njeni ostaci ipak tjeraju da se skrbim o njoj. I tako, u četvrtak, krenuo sam u na mjesto, gdje se navodno skrbi o njoj, ili njenim ostacima kao u mom slučaju. Filozofski fakultet Zagreb. Doduše sa trideset godina kašnjenja, u bijeloj košulji i otrcanim trapericama, položenom Državnom maturom i gornjim citatom u mislima.
No da nastavim s Lukrecijem: 'Treba dakle da se filozofijom bavi i mladić i starac, jedan da bi stareći ostajao mlad pomoću vrlina, koje duguje prošlosti, a drugi da bi, ne bojeći se budućnosti, bio ujedno i mlad i star.'
Baš lijepo zbori sljedbenik Epikura. Toliko da sam upisao jednopredmetnu filozofiju. No mislim da se manje bojim budućnosti od neznanja. Njega sam se oduvijek bojao. Još od prvog školskog dana kada sam zajedno s ocem prošao kroz školska vrata. Moji čitaoci to već znaju.
Ali u četvrtak sam prošao kroz vrata, sam, i nisu mi izgledala toliko strašno. Dapače, mislim da jedva čekam početak akademske godine. Jer nastavlja Lukrecije ovako: 'Stoga treba da se trudimo oko onoga što stvara sreću (eudajmonija) jer ako je ona uz nas, imamo sve, a ako je nema, poduzimamo sve da bismo je postigli.'
A ja sam poduzeo prvi korak . Sada je red na eudajmoniji.

petak, 11.03.2011.

Anticiklona

Stajao sam ispred bordela. Noć proljetna, godina nevažna, vrijeme suho. Meteorološki povoljno. Anticiklona.
Imao sam tri uvjerljiva razloga. Jedan se nalazio rasprostranjen na cca. 2600cm2, u neokorteksu-drkanje me frustriralo. Drugi se nalazio u džepu hlača, imao sam nešto novca, a treći, najveći, u crnim boksericama koje sam obukao. Postojao je i četvrti, teleološki. Filozofija mi je olakšavala izbor i kreiranje sustava vrijednosti. Samo poimanje da sam amoralan olakšalo mi je i unaprijedilo seksualni život. Dizao mi se nesputano i slobodno. Tako je i padao. Bez griže savjesti. Svijestan svojih vrijednosti i prolaznosti erekcije. Nisam imao dvojbe. Bio sam na pravom mjestu, a sloboda se ionako plaća, različitim monetama.

Zgrada bordela ležala je uz samu obalu Majne. Rijeka je tekla. Bordel je bio skup. Jedan od najskupljih u gradu. Vjerojatno je i položaj uz rijeku ulazio u cijenu kao couvert. Svejedno, pozvonio sam na električno zvonce. Trenutak zatim i vrata su se otvorila. Ušao sam unutra. Hodnik je bio velik i prostran, u obliku pravilnog slova L. Lijepo uređen, sa cvijećem u velikim vazama i crvenim tepihom. Ličio je na prazni kazališni foaje. Nije bilo nikoga, osim mene. Penjao sam se širokim, kamenim stubama na prvi kat, svečano, kao da idem na opernu premijeru. Crveni je tepih pojačavao impresiju. Libretto se pisao sam od sebe. Amoralnost sadrži i kreaciju u sebi.

Na katu, bolje rečeno, mezaninu, nalazila se neka vrsta portirnice. Podsjetila me na školsku portirnicu iz srednje. Moj čajni kolačić. Svatko ga mora imati.
Doduše, samo na kratko. “ Ulaz je 50 eura.” reče mi lik iza mutnog stakla. Međutim to nije bio profesor iz škole. U školu se, koliko se sjećam, ulaz nije plaćao. Tu su prestale sličnosti. Prestale su i reminiscencije. Očito sam pojeo kolačić. Platio sam i ušao. Tražio sam zadovoljstvo, a ne izgubljeno vrijeme. Njega je bilo toliko da nije imalo smisla tražiti ga. Bio sam u dosluhu sa vremenom. Proust nije.
Uputio sam se u garderobu.

Skinuo sam svoje stvari i obukao se u ogrtač. Pravilo kuće. Bilo mi je žao crnih bokserica, dobro su mi stajale. Iz garderobe je vodilo nekoliko vratiju. Odabrao sam jedna i otvorio. Zapravo nisam ni mogao pogriješiti. Sva vrata su vodila u zadovoljstvo. Naime sve se nalazilo u glavi. Postavljalo se pitanje, gdje je glava ? A ona je već bila u crvenom, toplom i vlažnom odmorištu duha, mjestu apercepcije. Mjestu spoznaja. Gnothi seauton. Mudrost se posvuda može naći.

Prostorija u koju sam ušao je bila vrlo velika i svijetla, visokih stropova, sa ogromnim visećim lusterima. Djelovalo je sve, vrlo šik. Napokon, to je bio taj hram u Delfima. Začudo, bilo je puno. Ljudi se vole jebati. Nisam bio jedini, a sumnjao sam dugo u to. Produkt osobne frustracije. Iz doba moralnosti.
Kada sam bio moralan drkao sam često. Moralnost je gadna stvar.

Smjestio sam se na jednom udobnom kauču, nekoliko metara od šanka, naručio piće i promatrao. Ogrtač je bio začuđujuće finog tkanja i materijala, a osjećaj da sam gol ispod njega, bio je uzbuđujući i u isto vrijeme umirujući. Bilo mi je udobno i ugodno. Alkohol je dodatno stimulirao neurone. Osjećao sam se dobro. Pogledom sam po prostoriji tražio kurvu među sveticama. Nisam volio svetice. Uopće nisam, a najmanje ovdje. One su bile samo eufemizam. Nisam volio ni eufemizme. Volio sam kontrapunkt. Volio sam i svetu Magdalenu. Savršen kontrapunkt.

Našao sam ga u nekoj mulatkinji. S bijelim tangama, savršenih crnih guzova i obješenih sisa. Kontrapunkt sam oduvijek smatrao uzbudljivim i nemuzičkim pojmom.
Negdje ispred mene svirao je klavir. Pozvao sam je prstom k sebi.

Sjela je uz mene. Naručio sam još jedno piće. Za nju i sebe. Dogovorili smo aranžman i otišli u sobu.

Htjela je skinuti tange. “ Ne, ostavi ih. Neće mi smetati.“ To je bilo gotovo jedino slovo koje sam joj uputio. Nije ni bilo potrebno više. Slova su suvišna često.
Želio sam je naguziti. Nije mi dala. ' Ne.'
Pravo diskrecije. Ispoštovao sam njenu odluku. Zadovoljio sam se sa misionarskom pozom. Na francuskom krevetu. Sat je aranžmana brzo prošao. “ Hoćemo li još jednom ? “ upitala me. “ Ne “ odgovorio sam. “ Sloboda je skupa.”

Izašao sam iz bordela. Imao sam dva razloga manje. Ekvilibrij je bio koliko toliko uspostavljen. Meteorološki se ništa nije promijenilo. I dalje anticiklona.

petak, 11.02.2011.

Povratak III

Prisjećam se kipa Titana Atlasa kako motri na prolaznike sa vrha kolodvorskog krova. Kažnjenika sa nebeskim svodom na svojim čvrstim plećima. Jedva sam ga primjećivao. Nije ni on mene slutim. Obojica smo imali preča i važnija posla. Bili smo osuđenici. On, od jednog boga, Zeusa, a ja, tako ljudski, pozerski, osuđen zbog vlastite gluposti. Opet prema zaslugama. Malo sam mu zavidio na širokim plećima i na brončanom kipu. Ja ga nisam imao. Ni mitologiju ili barem priču koja bi opravdala moje bivanje. Ali jesam svoju odiseju. Otrcanu poredbu. Ipak, istinitu, i bez upotrebe heksametra.
Nisam došao brodom. Došao sam autobusom. Ostao sam šest godina a ne deset koliko navodi grčki starina. Ta činjenica nije promijenila ništa. Klasična Homerovska priča odavno ispričana. Priča jednog slijepca o drugom slijepcu. Slijepac je bolje vidio od mene. Jedan je stvarao, drugi uništavao. Taj drugi dakako, bio sam ja.

Besciljni čovjek bez vlastitog puta.
Bilo je pouzdano i jasno, samo to, da sam daleko od raja. Ali da idem u dobrom smjeru. Onom prema infernu. Prema visokim pećima životne talionice iz kojih se talilo ogorčenje i ljutnja. Silan bijes. Bijes velik kao gora. Trebao sam tada dobiti antirabično cjepivo. Domaće životinje ga dobivaju. Nisam imao ogrlicu o podrijetlu. Bio sam bez pedigrea i bez povodca.
Izgubljen u svom solilokvijumu.


Sjećam se hladnog kolodvorskog poda. I vratara koji je otvarao sporedna vrata. Otključavao je ta vrata toliko pompezno i svečano kao da su trezor Svjetske banke za pomoć i razvoj, a on glavom i bradom sam direktor ugledne institucije koja plaši sve siromahe svijeta.
Nosio je tanke brkove. Atavistički ukras. Ozbiljnog pogleda i držanja. Svjestan važnosti svog posla i položaja. Upravitelja vrata koja su me dijelila od hladnoće i od hodanja. Imao je moć koju ja nisam. Upravljao je mojim jutrom. Bolje rečeno sa nekoliko mojih jutarnjih sati.

Dva, tri tjedna, ne znam točno koliko, dolazio sam i prolazio kroz ta vrata. On ih je otvarao revno i pedantno, točno u 5. Mora da je nosio neko zvučno ime. Kao recimo Manfred von der Richthoffen, meštar brave i vrata. Veliki ključar. Pristajalo bi mu. Kao što je i on pristajao mom jutru.
Nakon kilometara besciljnog hodanja i tumaranja po hladnom, velikom gradu nebodera, kolodvor se činio toplijim od praznih, sumornih gradskih ulica. Doduše mogao si vidjeti još pokojeg pijanca, narkomana ili kurvu kako se skiću. Što i nije bilo osobito začudno. Oko Banhofa prostirala se četvrt javnih kuća i sex shopova. Uglavnom, ta marginalna sorta, prepuštena sama sebi, činila je ulice još sumornijim. I još pustijim nego su bile. Čak i u von der Richthoffenu, naziralo se nešto malo ljudskosti između brkova začinjenih prijezirom, dok je polagano otključavao vrata. Otključavao je trenutke predaha.

HauptBahnhof Frankfurt lijepa je građevina. Nekada najveća željeznička postaja u Evropi sačuvala je svoju draž usprkos proteklom vremenu. Kada se dolazi iz centra grada Kraljevskom ulicom (Kaiser Strasse), već iz daljine nazire se elegantno, smeđezeleno, istočno pročelje sa velikim satom i figurom Atlasa na vrhu krova. Historijat građevine saznao sam docnije. Tada mi nije bio važan. Niti sam primjećivao išta lijepo na njoj.
Izgrađen je u neorenesansnom stilu. Kasnije, dograđene su još dvije velike neoklasicističke hale. Uspješan eklektički spoj različitih stilova.

Čekao sam jutrima ispred vrata jedne od tih hala. Nestrpljiv i promrzao, bez ikakvog stila. Doduše egzistencijalno izgubljen bio bi odgovarajući. U pet sati, svakog od tih jutara, da bih mogao ući i malo se ugrijati ili odspavati. Sartreova paradigma u mom tijelu i obliku, čekala je velikog ključara Manfreda von der Richthoffena.

U tom dijelu kolodvora koji se prvi otvarao nije bilo klupa ni stolica. Samo nekoliko otvorenih, plastičnih telefonskih kabina. Međutim rijetko je tko telefonirao. Ali taj dio bio je grijan. I uvijek je bilo besplatnih novina. Koliko toliko uredno posloženih u jednu hrpu i gotovo uvijek u istom kutu. Naravno, nisu nam služile za čitanje. Oni koji su se zaticali ovdje rano ujutro nisu trebali informacije takve vrste. Guzicom se ne čita. Galerija beskućnika, narkomana, izgubljenih. Svi sa istim ciljem. Predahnuti i ugrijati se.

Prvo što činiš kada uđeš unutra jest da uzmeš novine. Po mogućnosti nekoliko, zbog bolje izolacije. Zatim izabireš svoj rezidencijalni dio poda. Prema ukusu. Jedini uvjet bio je da imaš zid za leđima. On izigrava naslon za leđa. I zadovoljava moderan minimalistički dizajn. Potom stavljaš novine ispod guzice. Novine su prilično dobar izolator. Guzica je provodnik snova. Što si prazniji otvaraju se veće mogućnosti. Što i nije bilo osobito teško biti u tim trendi uvjetima. Otvaraju ti se kontinenti snova. Veliki i neistraženi. Postaješ gladan. Nesit, pelikan. Izumrla ptica Dodo. Nedostaješ samome sebi. Ne postojiš.
Kada sjediš na novinama, na podu glavnog frankfurtskog kolodvora, u 5 ujutro, poželiš imati veliku, debelu guzicu. Što više debelog mesa i debele kože. Glupost te ne amnestira od srama.

Umoran od silnog hodanja, uglavnom polagano, tonuo sam u nekakav polusan. Bar na tren, u neki neobičan mir, u kojem nije bilo spokoja već je vrijeme potpuno stalo i sve je postajalo toliko tiho, kao da ništa osim tišine nije postojalo. Taj mir bio je umirući. Skapavao sam tiho na podu kolodvora. Bez stenjanja. Instant umiranje. Pianissimo possibile.

Umirao sam kasnije često po Njemačkoj. Rađao se isto toliko puta. Poštujući aritmetičku logiku. Dualnost i suprotnost. Smrti su me naučile mnogo čemu. Obilježen sam njima. Na sve moguće načine. Dobre i loše. A rođenja su me naučila što su umiranja. Naime njih je mnogo vrsta. Rođenja su uvijek ista.
U toj samo naizgled antinomiji između života i smrti prelazio sam u nov element. Novu esenciju. Novog sebe. Međutim nisam bio previše svjestan te transcendentne vrijednosti.

Skapavao sam u različitim gradovima. Frankfurtu, Berlinu, Erfurtu. Pa zatim u Karlsruheu, Mannheimu, Koelnu, Gothi, Jeni, Bonnu, Sttutgartu, Heidelbergu. Na raznim mjestima.
Zemljopisnim redoslijedom. Između koordinata, razapet poput Krista, ali ne sveto kao on. Poštujući analogiju kretanja po toj zemlji. Bio sam prilično pedantan i temeljit. U svakom od tih gradova ostao je ležati jedan dio mene. Ma koliko beznačajan ili malen, ali ipak nešto što me sačinjavalo i činilo onim što jesam. Nisam mogao jasno odrediti što ali osjećao sam kao da gubim dio po dio, nečeg neopipljivog, nematerijalnog ali ipak supstancijalnog i baš zbog toga stvarnog. Toliko stvarnog da sam mogao osjetiti da me ima sve manje i manje. Mislim da ono što sam gubio drugi uglavnom nazivaju dušom. No ne vjerujem u sintagmu ljudske duše. Previše sam ljudi upoznao da bih vjerovao u njih. Duševni sam agnostik. Rekao bih i idealist, a idealizam prolazi s vremenom, kao i mi sami. On je prolazna bolest, a duše ne pripadaju ljudima. One pripadaju mitovima i jednom drugačijem čovjeku.
Ali ako je pak ima, ako možda griješim, u što sumnjam, moja je duša velika crna rupa. Crna jama duboka do kraja mog osobnog svemira. Zauvijek izgubljena na svim tim mjestima po kojima sam lutao i bivao.
Po ulicama, pločnicima ili gradskom betonu. U nekom parku, ili nekoj kavani. Na nekoj terasi, prozoru, pored gradskog sata, na plakatu, nečijoj haljini ili hlačama, na cipelama, pertlama. Između kurvi i domaćica, prolaznika, radnika, učenika, profesora, arhitekata, intelektualaca, kriminalaca i kretena.

Umirao sam i među ženskim nogama. Među stidnicama i sramnicama. Dapače, bez ikakvog srama penjao sam se na monumentalni brežuljak svih brežuljka, dostojanstvenog imena, Mons veneris.
Dahtao sam ali se i uspinjao.
Sveudilj ližući ružičaste klitorise. Među stjenkama vagine, među histerom ponašao sam se kao Phoenix. Uskrsavao sam umjesto praznika. Slavio sam ga na samom mjestu rođenja.

Dražio sam dražesne dražice. Labije majore i labije minore. Plazio po ženskim bradavicama i guzovima. Ponirao sam jezikom u njihove duboke, osjetljive anuse, gonjen žudnjom koja krasi i one mlade, nadobudne, i iskusnije speleologe tijela. Perinej mi je bivao perivojem. Šetalištem moga jezika.

Bilo je to puno slađe i zamamnije, mada i dalje jednako očajnih intencija. Ležao sam posvuda. Odstrašćen, mekan, mlohav, beživotan i rasut po velikoj njemačkoj zemlji.

Todestrieb rekao bi Freud. Nagon koji te pokreće pravcem vlastite smrti. Thanatos, tako grčki učeno. Gotovo svečano. No nije bilo tako pompozno. Nije bilo ni romantično ni trubadurski. Bilo je raznostilovski. Nadmeno i bahato, neznalački, kukavički, očajnički, besmisleno. Bila su to umiranja bez jasnog povoda. Zbog različitih razloga. Ali sva su imala su očit uzrok. Sve uzroke svijeta. Još od totema i tabua. Od inicijacija i obreda. Zbog kolektivnog ocoubojstva kojeg sam baštinio. Prinosio sam žrtvu.
Psihoanalitičkim tretmanom boljim i svrsishodnijim nego što bi mogli smisliti Rank, Reich, Adler, Jung i Freud zajedno.

No ovo kolodvorsko skapavanje, imalo je svoj osobit šarm.
Izgubljeni, bivši, nezavršeni student zagrebačkog prava na dnu, na podu, na frankfurtskom tlu.
-Kolega, vi bi mogli biti dobar student. Jako dobar. Morate se još više potruditi. Znam da drugi puta hoćete. Nadam se da ne griješim? – riječi profesora Kurtovića sa katedre Opće povijesti države i prava. Nikada nisam položio. Pogriješio je. Riječi upućene krivom čovjeku. Njih sam se sjećao također.
Nisam studirao pravo više. Pohađao sam životnu školu. Trpku i slanu. Sa nedovoljnim uspjehom. Uzgred, nedovoljan sam dobio i od profesora Perića. Gospodina sa leptir mašnom. Nosio ih je stalno. I onda kada me srušio na teoriji normativizma Hansa Kelsena. Pitanja se još sjećam. Kelsena malo slabije.
Zašto katedra nije bila ovdje? Bio bih bolji student. Naučio sam tko je bio Irnerius. Pravna škola u Bologni. Tko su bili Cinus de Pistoia, Bartolus de Sassoferrato i Baldus de Ubaldis. Ovdje su mi bile kudikamo jasnija pitanja o glosatorima i postglosatorima. Možda su i oni spavali po kolodvoru? Kelsen nije sigurno. Inače bih ga se jasnije sjećao.
Mada na kolodvorskom podu ta pitanja nisu imala nikakvog smisla. Ništa tu nije imalo smisla. A opet, bilo je ugodnije nego napolju. Lakše je umirati u toplom. Preporučujem svakome jedan kolodvor. I debelu guzicu.

Guzica definitivno ima određenu duhovnu vrijednost. Podcijenjena je od mnogih. Ne i od mene. Ja je štujem. Naučio sam na podu frankfurtskog kolodvora. Ona možda nije dobro mjesto za snivanje ali jest za sjedenje. Kada sjediš na njoj perspektiva biva drugačijom. Bio sam ljut. Na sve i svakoga. Na von der Richthoffena. Na njegove ključeve. Na njegov posao. Na njegove brkove. Na kip Atlasa. Na profesora Perića, Kurtovića, glosatore i postglosatore. Na Hansa Kelsena. Na kolodvor. I na vlakove. Koji su dolazili i odlazili po redu vožnje.

Nisam imao stan ni novca. Bila je zima. Prva njemačka. Bez snijega i hladna. Ni vlastita stvarnost nije mi bila puno toplija. Prigrlio sam je čvrsto, kao da mi može pobjeći. A nije. Niti sam mogao ja njoj. Bila je egoistična. Samo moja i ničija više.

petak, 04.02.2011.

Povratak II

Smjestio sam se i sjeo, tako da mogu promatrati ulicu, na otvorenu terasu kolodvora.
Mogu li naručiti nešto? - skoro bojažljivo upitao sam konobara kada sam ga ugledao. Ličio je na nekog opakog utjerivača dugova.
Crne kose, mrkog habitusa dinaroida, preslika po Krleži. Šteta što nemam Kuvasza!
Imao sam dojam da spava na nogama. Prevario sam se. Za uzvrat, kao odgovor, dobio sam sonoran bas i prvo klimanje glavom. Pročistio je najprije grlo, uz glasno mhmmm. Nakon tog klistiranja grla laringalnim mišićjem uslijedio je kratki bas i potvrda - Može.
On prirodno, ne zahvaljuje I ne govori dobro jutro. On klima, koristi laringalne mišiće, ali samo u krajnjoj nuždi kao što je bila ova, i spava. Stamen tip. Takvi i trebaju biti konobari. Čvrsti, bez suvišne empatije, sa gardom koji tjera goste.
Dobio sam cappuccino. Uz još jedno klimanje glavom. sociopatski, bez griže savjesti i sa previše pjene. Moderan napitak. u skladu sa kontekstom.

Pjena od mlijeka prelijevala se preko rubova šalice. Baš onako kako ne volim. Pjena bi trebala biti točno do ruba šalice, tako da je možeš lako pomiješati sa kavom, a da ne isprljaš šalicu. Nisam ga popio. Samo sam ga probao.
Moram odati poštovanje gardu dotičnog konobara. Dojmio me se. Nisam mu namjeravao saopćiti žalbu bez svjedoka i Kuvasza. Prešutio sam.
Nedostojala je još koja crna dlaka u pjeni za potpuni ugođaj. Mada sam je očekivao, nisam je pronašao. Ne valja očekivati.
Zapalio sam cigaretu, bez ispijanja cappuccina. Bio je doista loš. Poput jedne loše navike.

Ne mogu se riješiti ni njih, navika. Uvijek pijem cappuccino sa čašom vode. Sjedam u kuteve iz kojih mogu promatrati. Pušim tri, ili šest cigareta, dok pijem, jedan, ili dva cappuccina. Ostavljam napojnice. Ne baš obilne. U skladu sa statusom.
Morao sam u WC. Obavezno idem uz cappuccino. Muči me dysuria psychica. Nisam u stanju pišati u društvu. Pišam asocijalno i sebično. Pišam totalno egoistično kao da sam sam na svijetu. Kao da sam otok. Ali ja sam poluotok. Bez psa. Naslonjen na porculanski pisoar.
Pišam u pisoarima u kutu. Ipak je to poglavito intiman doživljaj. Susret sa skrivenim arhetipom. Sa sumnjivom klozetskom psihoanalizom. Međutim, bilo mi je lakše. Tanak, žut mlaz protiv neuroze.
I u WC-u sam ostavio dvije kune extra. Napojnica za olakšanje.
Mogao sam potom mirno i bez bojazni nastaviti promatrati svijet sa svog stola na kolodvoru. Benigna hiperplazija omogućuje miran pogled na siječanjsko jutro.

Bio sam jedini gost, sam na terasi. Jutarnja samoća padala je po meni. Umjesto rose.

Umiruje me jutro. Uzgred, večernja samoća je drugačija. Hladnija je. Tamnija. Nema ispravan ritam. Dvije suštinski različite samoće. Jutarnja je kao Schumann, Traumerei. Schumann zato što nisam poznavaoc klasične, ozbiljne glazbe. Ima lijepo prezime. Čuo sam ga od profesora Mutića u osnovnoj školi. On ujedno dijeli zajedno sa mnom zasluge što nisam poznavatelj glazbe. Moj učitelj gitare. Ozbiljan i strog. Uglavnom se češkao po jajima, sa rukama u džepovima. Rekao bih da je taj čin bio jedini muzički na našim satovima. Ponavljao se pravilno, u ritmu. Poslao me kući nakon desetak sati gitare, sa receptom. Sredstva za smirenje. Pokušao sam također svirati B-trubu i činele. Trubu nisam trebao. Činele su druga priča. Volim lupati. Slika iz vrtića ne blijedi.

Nosim uniformu pleh-muzikanta. Imam kratke hlače bež boje s tregerima. Nosim i bijele čarape ali tada je to bilo u redu. Na glavi mi šilterica u boji hlača. Sa zlatnim obrubom oko šilta. Čini me važnim. Nosim još i bijelu košulju sa kratkim rukavima. Uz mene hoda jedan pingvin i nekoliko bubamara. Djeca iz vrtića u koji sam išao. Pingvin me stalno gura. Kasnije je postao narkoman. Sa muzičkom karijerom. Od koksa svira mu nos kao frula. O bubamarama nemam više pojma. Odletjele su nepoznatim pravcem.
Lice mi je ozareno djetinjim ponosom. Činele blješte punim sjajem, a ja udaram njima u ritmu koji zaslužuje osudu.
Pet mi je godina i hodam s ostalom djecom u Cvjetnom korzu. Roditelji hodaju sa strane. Gledaju nas i prate. I moji.

Korzo je na obali koja se proteže uzduž čitave luke. Proljeće je, sunce se raširilo nebom. Nema još ozonskih rupa. Svijet nalikuje na idilu. Nalikuje i na iluziju. Prvo je prestalo biti. Ono drugo nije. Izašao sam iz dječje mase. Napravio dva-tri koraka pravcem mora, do kamenih stepenica na rivi i spustio činele. Čuje se žubor mokraće. Mladi činelista žubori. Urin se miješa sa planktonima. Bljedožuta boja mokraće sa plavom jadranskom. Sudjelujem u životnom lancu.
Stari me ponosno gleda. Njegov sin piša u more. San kontinentalaca iz provincije. Malim ponosom, na njegov veliki. Bosanci su stigli na Jadran.

Smijemo se, blistaju zubi, djelujemo sretno, izgledamo kao uzorna obitelj iz časopisa. Uzorna obitelj iz mojih sjećanja raspala se u nekoliko slijedećih godina. Tolstojevski, na svoj vlastiti način. Malo u miru i malo u ratu. Svatko je dobio dio što ga je pripadao. Moj dio spada u suton. U večernju samoću.

A ona pripada Arnoldu Schoenbergu. Opet zato što nisam poznavatelj muzike moderne. Ima lijepo ime, i još ljepše prezime. On je morao skladati muziku sa takvim prezimenom. Njega sam upoznao preko Cortasara. Knjige su putevi što vode prema ljudima. Intimni putevi za intimne prelaske. Hodaš po riječima. Preko riječi stižeš do ljudi. Treba samo koračati u neznanje. Putevi se zato i pišu. Da bi nas naučili. Preko Schoenberga upoznao sam i Mahlera. Fin gospodin. Izvrsno prezime. I ime Gustav. Božanstveno. Pravo muzičko. On itekako, dio je večernje samoće. Peta simfonija Adagietto.

Jutarnja i večernja. Dvije samoće različite vokacije. Obje su benigne. Međutim ovise o upotrebi, dozi i ritmu. Schoenberg je navodno bio težak čovjek. Pažljivo ga slušati prije upotrebe. Jer sa samoćom, kao i sa ljudima treba znati općiti. Treba je pažljivo osluškivati. Samoća nije kletva. Ona je blagoslov samosti. A Samost je odabir. Ne nemoć. Velika riječ samost. Neboder od riječi. Konzekvenca od samo jedne riječi.

Sjedim blagosiljeno, konzekventno, na vrhu nebodera od riječi i gledam dolje svijet na kolodvoru. Miran sam. Prisjećam se Mahlerovih riječi. Negdje sam ih pročitao. Na nekom putu: 'Die Symphonie muss sein wie die Welt. Sie muss alles umfassen'.
Simfonija mora biti kao svijet. Mora sve obuhvatiti. I knjige, i puteve. I neznanje.
Mahlerove večernje riječi za dobro jutro. Kolodvor je kao simfonija. Obuhvaća sve. Čitav svijet. Ima i Wc.

Ujutro svijet izgleda potpuno. Čisto, i netaknuto. Djevičanski svijet. Još bolje, djevice sa dijetetom. Marija, dijete i svijet.
Posve malo djete i pudranje nevine dječje guzice bijelim talkom. Snježnobijeli puder.
Poput onog talco borato, talijanskog pudera što smo donosili iz socijalističkih pohoda na Trst kada sam bio dijete. Imao sam dvanaestak godina. Tako meni miriši jutro. Na djetinjstvo. Na puder. Na plavu kutiju. Jasno je i sada vidim. Držali smo je u kupatilu, na prozoru. Ultramarin plava sa velikim zlatnim slovima, Talco Borato. I zvjezdice po kutiji bile su zlatne. Takvo je i ovo zagrebačko jutro. Staro je šest godina, ali svježe je i miriši. I pada po meni.
Duboka je jesen u mjesecu siječnju.
Antropičko načelo, subjektivno i sumnjivo. Postoji samo ono što ja primjećujem. Sebično jutarnje viđenje.

Apstrahiram vješto kolodvorsku stvarnost - miris znoja koji skoro nikada ne hlapi. Smrdljive pepeljare, čišćene samo suho. Prepoznatljivu kolodvorsku ustajalost. Smrad donesen iz svih dijelova svijeta. Sa svih poduzetih putovanja. Zaudaranje na rastanke.

Mumificirani odlasci i dolasci neznanih putnika blude peronima i velikom čekaonicom. Ne primjećujem ih.
Čitav kolodvor miriši na bijeli puder. Autobusi, taxi vozila, malobrojni putnici, služnik i vojnik. Čak i konobar, koji liči na utjerivača dugova. Svira Schumman, Traumerei. Opet zato što nisam poznavatelj klasične glazbe. Ima lijepo prezime. Šumi jezikom dok ga izgovaraš, poput muzike.



*





Imam još sat vremena do polaska busa. U stvari, imao sam svo vrijeme ovog svijeta. Rastrlo se ispred mene tog jutra, i nisam znao što bih s njim, ni što bih sa samim sobom. Otišao sam, da bih se vratio odakle sam i krenuo.

Osjetio sam glad. Mogao bih pojesti sendvič. Zadovoljiti ću se i sa njim. Gozbe sam apsolvirao. Naručujem jedan sa sirom i krastavcima. Geganje pospanog konobara između stolova. Dogovor je postignut. Klimamo jedan drugom. Vraća se ponovnim geganjem i mojim sendvičem. Klima opet glavom. To znači – izvolite i dobar tek. Naposljetku jedem traženi sendvič. Bio je ukusan. Pojeo sam ga sa tekom. Baš mi je prijao. Pripaljujem cigaretu nakon sendviča, otpuhujem dimove, promatram jutro. Putnika je sve više. Kolodvor postaje bučniji. Zagreb se probudio. Došlo je vrijeme za pokret. Uskoro kreće autobus.

Ugasio sam cigaretu, podigao se sa stolice i uputio prema busu. Na stolu je ostao nepopijeni kapučino. Pepeljara sa opušcima. Smrad nikotina pomiješao se sa mirisom talijanskog pudera, koji je i dalje lebdio plavičastim zagrebačkim zrakom. Konobar se nije posve probudio. Ostavio sam mu mrve kruha i sira na stolu. I dvije kune. Nisam selektivan i ne diskriminiram ni po jednoj osnovi, čak ni pospane konobare. Diskriminacija je po svojoj suštini ipak intelektualan čin, posljedica je kondicioniranja. Ja nisam intelektualac. Fizički sam radnik, autodidakt i eklektik. Tek u nečijoj pecepciji gospodin. I spreman za nastavak puta.

Promatram ovlaš ljude kako odlaze na posao. Užurbano idu prema tramvajima. Sve brže, pa trče naposlijetku. Guraju se u njih. - Što se guraš kretenu! – čujem jednog koji se gura.
-Odjebi!– čujem sa drugih usana. Bilo je još akademskih nježnosti ali već sam se udaljio. Žamor mase je utihnuo.
Stigao sam na peron. Autobus je stajao i čekao na putnike. Stavio sam torbe u prtljažnik. Ostavio trinkgeld kondukteru. Srećom ne psuje. Međutim i on je ozbiljan.
Ovo je jako ozbiljna zemlja. Smijeh ovih krajeva se izgubio. Dobili smo dom. Za osmijeh još nismo spremni. Naravno, doba je tranzicije. Da, vratio sam se kući.

Motor se upalio. Krećemo. Utonuo sam u sjedalo. Jutarnji Zagreb lagano prolazi prozorom. Nekoliko tramvaja i puno sjećanja također. Putujemo svi zajedno. Istim putem. jedinim kojeg sam pronašao. Moguće je da sam i u zabludi. Neznanje je utješno. Upravo ljudsko. Kada bih znao sve, bio bih usamljen poput boga.

Motor prede. Uspavljuje me. Obrisi grada nestaju sa prozora. Zagreb ne zna hodati.
Bio sam stariji. Umorniji. Ne i mudriji. Samo malo manje gladan.

četvrtak, 03.02.2011.

Povratak

1


POVRATAK





Šest godina je prošlo. Na zagrebačkom kolodvoru dočekalo me nekoliko umornih putnika. Ostarjeli služnik sa drvenim kolima za prijevoz prtljage. Zatim vojnik u šarenoj maskirnoj uniformi. Pospan konobar. I na koncu, loš kapučino. Komorni odbor za povratak.
Unatoč oko 150 milijuna kilometara udaljenosti, sa zvijezde glavnog niza po Hertzsprung-Russelovom dijagramu, spektralnog tipa G2, nakon cca. 8,3 minute putovanja do kolodvora, svjetlost je donekle zatoplila prizor koji me dočekao. Izašlo je naime sunce.

Mjesec je siječanj. Izbjegnemo li prvo grčku, a potom i latinsku etimologiju imena Ianuarius, što ću i učiniti, te zapostavimo li prilično sumnjivo izvođenje naziva iz sječe drva, nazivali su ga još i dijalektalno, malobožičnjak i pavlovščak. Ako pak sa uvijenom dramatskom namjerom, zanemarimo i sam mjesec siječanj, i obratimo li pažnju na jedan njegov dan, preciznije na samo dio tog dana, upravo na ovo jutro, mogao bih još nadodati da je ono suho i pomalo prohladno. Sve u svemu, nadasve obično siječanjsko jutro kakvih je bilo oduvijek.

Iskrcao sam se nakon puta, pravo u to nadasve obično jutro, nalik na mnoga druga prije njega. Samo su ga dvije činjenice, između svih ostalih, manje više nevažnih, učinile osobitim.

Dovezao sam se u njega autobusom Eurolinesa, linija Frankfurt- Zagreb, sjedalo broj 29. Kartom kupljenom u jednom smjeru. Autobus je također nalikovao na sve ostale autobuse. Ono što ga je razlikovalo od sličnih vozila nije bila boja ili oblik njegove karoserije. Bilo je 'ono nešto' što se može opravdano svrstati pod kategoriju sentimentalne naravi. Mogli bi doduše mirno upotrijebiti oprečan ali i ozbiljniji pojam - intelgibilne naravi. Ticalo se napose, slijedom prijeporne dramatike, i nategnute naracije, druge činjenice, a logikom važnosti, ipak prve, inicijalne, i značajnije od autobusa Eurolinesa.
Vratio sam se kući.





*



Protezao sam se, iskrivljen od vožnje i iza sebe začuo glas. Pridjev kojim bih ga dočarao teško mi je odabrati. Godine su se osjećale u njemu. I godišnja doba. Minula su glasnicama. Sada je bila jesen u tom glasu. Duboka, mirna jesen. Padalo je žuto lišće. Ponekad i crvenkasto, užeglo. Suho je teklo kroz njegovo grlo, poput rijeke. Bez meandara. Sve do ovog pitanja.
- Gospodine, treba li vam pomoći? - upitao me stari služnik sa šuštavim lišćem u glasu, ugledavši teške torbe pokraj mojih nogu.
Nisam se osjećao gospodinom, oni putuju drugim načinom, drugim jutrima, ali prešutio sam statusna objašnjenja. Uglavnom, pomoć je bila potrebnija njemu nego meni. Imao je vjerojatno preko sedameset pet. I leđa koja su se povinula rijeci bez meandara. - Trebam – izgovorio sam sućutnićki. Suputnički. Na moju potvrdnu rečenicu, i bez okolišanja, začuđujuće hitro stavio je torbe na drvena kola.
Kola mi nisu ulijevala osobito povjerenje. Sastavljena od grubo obrađenih hrastovih dasaka širokih dvadesetak centimetara, ukupne dužine od oko dva metra a širine jednog. Kotači sa obiju strana omogućavala su pokretnost i samim time mjenjali kategoriju predmetnosti odnosno imenicu. Od grubo obrađenog drveta pretvorila su se snagom zamišljaja ali i na koncu, stvarne praktične vrijednosti, u drveni prijevoz. Mislio sam da takva postoje samo u filmovima noire. Ali ovo nije bio film crnila. Nema ni femme fatale u kadru. Prevario sam se očito. Stari se nasmiješio kratko i tiho, nenavikao na smijeh, zapravo krajevima usana, zadovoljan što će nešto zaraditi.
-Eh, još su ona dobra – reče vidjevši sumnju u mojim očima. - Izdržaće više od mene. Takva danas više nitko ne radi – i nakon kraće stanke, i njegovog trgovačko-kritičko-promatračkog osvrta na moj lik, upita me znatiželjno - a odakle vi dolazite Gospodine? - začet idealistički, bona fides, plod njegove percepcije dozivao me ispravnim padežom vokativom, i smještao, pogrešno, tamo gdje ne pripadam - među dobro uglađene. Međutim, neuglađen sam, sirov kao biftek i neobrijan.
- Iz daleka? Dugo ste putovali Gospodine? - počeo je sa pitanjima.
Nisu mi smetala. I ona su išla uz drveni prijevoz. A sumnja mi je prirodno pristajala. - Jesam, dugo sam putovao. Bio sam na kraju svijeta – zazvučao sam sebi neuvjerljivo i lažno. Tko tako govori osim mene? Pa da, foleri i gospoda! Kraj svijeta! Što to uopće znači? Zvuči smiješno. Ali ja i jesam smiješan. Ne samo sirov. Sirovo sam smiješan. Stari je prekinuo moju unutarnju lamentaciju.
- Neka, neka, lijepo je putovati Gospodine– nastavio je gotovo ne obazirući se na mene i na ono što sam rekao – I ja bih da mogu - sjetno je konstatirao rijeku, jesen i lišće. Sve bez meandara. Uz pripadajuće šuštanje.

Zibam se na misaonoj ljuljački. Neuravnotežen sam. Uvijek sam bio. Tu nema pomoći. U skladu sam sa vremenom u kojem živim. Neurotičnim vremenom. Sa vremenom je i prostor postao takav kao neodvojivi dio cjeline. Kolateralna žrtva. Einsteinova teorija urote? Ili su sva vremena bila takva? Bolesna zbog ljudi. Ljudi su neizlječiva bolest zemlje.

Nema više demijurga. Bog je mrtav. I brkati filozof također.

-Trebalo bi putovati bez ičega, bez ikakve prtljage – odvratio sam napokon, hodajući pokraj njega, a on je nastavio pričati neku svoju priču čije detalje nisam mogao više u potpunosti hvatati.

Hodajući uz njega, u prohladno jutro, nadsve obično, dostigle su me vlastite misli. One što žuljaju - neurotične. Od njih se ne može pobjeći. Nisu to one Musilove misli na štulama. Ove su u cipelama. Kraće su i disharmonične. Ukoračio sam u njih. Prirodno, u novim talijanskim cipelama. To mi se često događa kada hodam. Pogotovo kada puše vjetar. Tada najviše razmišljam. Vjetar, koraci, misli. Mimetički slijed koji slijedi misli. Jedna misao uhodi i slijedi drugu, i tako redom. Misaoni circulos vitiosus.
Iz kojeg mi je teško izaći.

Sada ne puše vjetar. Sunčano je i prohladno jutro. Takve su mi i misli. Prohladne, ogrnute kaputom, ali imaju osovinu.
Hodam neekvilibrično. Stari služnik vozi mi prtljagu.

Osovina misli je trodjelna. Sastoji se od tri žuljajuće negacije: nemam ženu. Nemam djecu. Nemam ni psa. Osim toga, sadrži i kraću varijaciju na temu mog psihijatra Klausa. No i varijacija žulja. Reče mi on - mađarski Kuvasz bio bi dobar za tebe. - Naravno, u prijateljskom razgovoru. Razumjeli bi se - veli dalje - naučio bi te odgovornosti. I skrbi za još nekog osim tebe. - Implikacija je naravno da sam neodgovoran, što je uostalom istina, ruku na srce. Ako ga imaš. U mene je nešto kucalo sredinom grudiju. Refleksivno, još od samog rođenja. Da li je to dovoljan razlog za konstataciju da ga imam? Srce je zapravo neuspjela metafora.
Kucalo mi je ispod brade, ispod jabučice na vratu. Još niže, u visini pleksusa, neksusa i seksusa. Crno proljeće počinje u prsnoj šupljini.
Vele, pokucaj, i otvoriti će ti se. Pogrešno, potpuno pogrešno. Zabranjeno je kucanje na vrata srca. Tako nastaje propuh. Ono se treba i mora čuvati. Recimo u zamrzivaču. Hladnoća mu produžuje vijek trajanja. Trebati će mi još dugo. Za kucanje i za tucanje. Šupalj je mišić srce. Bez vratiju.

Dakle da ne duljim bez potrebe, reče mi Klaus, trebaš velikog bijelog ovčarskog psa. Hrabar je, ponosan i neovisan. Svojeglav, težak, no ti ćeš ga, ja vjerujem savladati. Test je važan za obojicu. Čovjek se prepoznaje u psu kojeg ima. U njegovom zagrljaju. Kuvasz je pravi čuvar doma. Vjeran i privržen. Ali potreban mu je uzor.

Međutim, daleko sam od uzoritog. Neuspješno parafraziram Gombrowitza i blasfemičan sam od vrha mojih talijanskih cipela od svinjske kože do sijede kose na glavi. Nisam ni hrabar. Dapače. Vjerojatno je Klaus u pravu. Potreban mi je Kuvasz. Čovjek nije otok. Čovjek je poluotok. Tjelesna površina u moru besmislja. Sa tri strane okružena ljudima. Sa jednom si naslonjen na samog sebe. Ili na Kuvasza.

Besmislje je uvijek izlaz. Ne samo literalni. Alibi za nečinjenje. Retorička utjeha.

Također, ovisan sam o mnogočemu. Recimo o cigaretama, ili o vremenu. Meteoropat sam. Sa klasičnim kišnim simptomima. Glavoboljom i mokrim sjećanjima. Nemam ono što drugi nazivaju domom. Ali, ljepši sam od Kuvasza. Trebao sam to reći Klausu. Trebao sam mu reći da me žene gledaju češće nego nekog labradora, retrivera ili Jack Russel terijera. Pogotovo taj slatki, mali, konkurentni, pseći šminker.
Još i grize. Za njega se ne bih okladio.

Nisam naučio ni čuvati. Uostalom nemam što. Umišljam da sam boem. Zapravo ne umišljam. Boemština mi pristaje. I k tome, što je važno, nisam naučio lajati. Imam komunikacijski problem par excellence. Nekompetitivan sam. Klaus misli da se pravim važan tuđim riječima. Ne znam, možda je u pravu. Ovaj puta, u pitanju su riječi moje astrologinje. Ona veli da je to posljedica rasporeda planeta u trenutku mog rođenja. Planet Neptun konjuktira Sunce, pa Mars i tvori nezgodnu planetarnu kombinaciju kvadrirajući Ascendent. Zbog toga sam nesiguran. Samopoštovanje mi je na niskoj razini. Trebam poraditi na sebi. Kopati po svom drobu. Tražiti svijetlo poput Budhe. Godinama i jesam, kopao sam po svojoj nutrini i nikada ništa vrijedno nisam nalazio osim ako govna nemaju nekakvo skriveno značenje koje mi je promaklo. Ima raznih govana. Vjerojatno su neka dijalektičke namjene. Ili pak budistička govna. Prosvjetljena u dubini rektuma. Nije se tome čuditi. Budala, nisam upalio lampu, a imao sam je, poput svih ostalih.

U isto vrijeme Mjesec mi se nalazi u znaku svog pada. Emocionalno sam uskraćen. Produkt sam zvjezdanog determinizma. Univerzum nije mario. Posljedice su zato i više nego obilne. Kritika nečistog uma slijedi.

Sva imovina nalazi mi se u dvije torbe. U prvoj je nekoliko košulja, hlača, majica, nekoliko knjiga. Volim knjige. I tuđe riječi. U drugoj, nešto veša, i pripadajuća metafora- sastavljena od vreća krivnje, gorčine i vijenca ljubavnih šamara. Od različitih žena. Zaslužio sam ih. I one mene.

Prljavog veša posjedujem malo. Ne zato što sam moralno uredan i vertikalan. Razlog je prozaičan. Nije etički. Uglavnom ga bacam usput. Nije ni vrijedan spomena. Nažalost ne mogu reći da uspijevam uvijek.

Naime teško se osloboditi prošlosti. Zapetljana je u crijevima. Kao stolica i vjetrovi. Prošlost je ileus. Tvrda emocionalna stolica. Zapreka u životnom pasažu. Akutno abdominalno stanje svijesti. Paralitičko i mehaničko. Oboje istovremeno. Nesposoban sam kontrahirati. Istisnuti je iz sebe. Ne mogu ni sada dok hodam uz drvena kola, starog služnika i psihijatra Klausa.

Stigli smo naposljetku. Osovina misli je pukla. Zaškripila po kolodvorskom tlu. Negacije nisu. Čujem šuštavo lišće iz grla staroga. Jesen u siječanjskom jutru – Evo gospodine, stigli smo. Izvolite torbe - pomogao mi je odnijeti stvari do stola.
Platio sam više nego što me je tražio. Torbe su bile teške. Otišao je zadovoljan, uz zahvalu, gurajući pažljivo i kola, i svoje godine. Meandrirajući putem.


p.s. ovo je dio iz prve glave romana kojeg pišem. doduše bezuspješno, već jedno vrijeme.
naime sve ima svoj vrijeme. i neuspjeh također.

srijeda, 02.02.2011.

Staklena pepeljara

Još ne znam kamo će me odvesti ova prva slova, jer me vode, ne mojom, već svojom voljom, te se pitam tko je ovdje onaj koji njima vlada ali prepustiti ću im se da vidim kud smjeraju. Osjećam se kao promatrač koji gleda svoje misli, osjećam da svjedočim jednom spontanom činu, koji se odvija sam po sebi a ja sam samo onaj koji zapisuje i nemam diskreciono pravo koje prirodno ima svatko tko sudi i procjenjuje, pa makar i samog sebe. U toj nemoći, osjećam silnu moć i kušnju, prepuštam se nečem većem od mene samog, prepuštam se neumrlim i sveživućim muzama, koje me posjećuju pretpostavljam iz dosade i puke znatiželje. Ali zar je to uopće važno, nisam više mišljenja da je pitanje zašto uvijek potrebno, jer ni odgovori nam nisu uvijek skloni i traže najčešće nova pitanja, koja nas bespotrebno zavaravaju i vode u još veće nepoznanice. Zato se samo prepuštam tekstu i plovim strujama slučaja, koje me vode svojim tokovima, kud bilo da bilo. Zapalio sam cigaretu po mojoj lošoj navadi, koju stekoh u borbi za suverenost, među mojim vršnjacima u skoro pa djetinjoj dobi. Čitam napisani tekst, otpuhujem dimove, razne slike mi prolaze kroz glavu i samo čekam da me povuku vrtložno jako, onako kao što ja uvlačim ove bijele i nezdrave, umirujuće i ovisničke, dimovite psihofarmake. Tako i te slike koje se vrte na vrtuljku sjećanja, djeluju umirujuće a ja ih hedonistički smjerno, puštam da me tetoše svojim terapeutskim rukama i cjelivaju okrepljujućim dodirima prošlosti u koju se tako često vraćam. Kažu da to nije dobro a ja se pitam u kojem to vremenu živim, jer naime mislim da vrijeme nikad nije svršeno, već je uvijek isto i stalno, jedna konstanta, samo ga ja promatram drugačijim očima i iz drugačije perspektive. Budućnost postoji isto kao i prošlost, samo u sadašnjosti i mogu se jedino nadati da ću znati prepoznati uzrok i posljedicu kao njihov slijed.

Nisam ni htio pisati o ovome ali eto gdje me slova odvedoše. Ja sam ih samo pratio nijemo, bez riječi i zapisivao njihov crni, tintavi hod, bijelim papirnim obzorom. Ona me upozoravaju da gdje god kreneš, uvijek se vraćaš samome sebi, jer tu sve počinje i sve završava a ona su živa onoliko koliko i ja živim sam, samo što ponekad vidim u njima, ono što se ne prepoznajem u samome sebi. Svi smo mi pomalo slijepi, pomalo neznalice i često ne znamo vidjeti istine o nama, koje se ogledaju na razne načine, nekad u slovima, nekad i u onome što radimo. Ta me spoznaja puni nadanjem i gasim do filtera ispušenu cigaretu, u prozirnu staklenu pepeljaru, ispunjenu ugašenim vremenom i sivocrnim pepelom.


p.s. ovaj tekst sam napisao prije sedam, osam godina. sa ove vremenske distance mislim da nije loš. bio sam jednostavniji nego danas.
ali i nisam čitao musila.

četvrtak, 09.12.2010.

Jednom se jedan...

Jednom se jedan jako pametan čovjek nije probudio. I nije mogao ništa zaključiti. Ali bio je jako pametan.

Jednom se jedan...

Jednom se jedan jako pametan čovjek probudio i zaključio da je spavao.

srijeda, 08.12.2010.

Plava bilježnica No 10

Bio jednom jedan riđi čovjek, koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kose, tako da je riđ bio uvjetno.
Nije mogao govoriti zato što nije imao usta. Nije imao ni nosa.
Nije imao čak ni ruke ni noge. Ni trbuha nije imao, ni leđa, ni kičmu, niti je imao ikakve iznutrice. Ništa nije imao! Zato nije jasno o kome se radi.
Pa najbolje da o njemu više ne govorimo.

crtica iz knjige 'Pomalo neobični slučajevi'
Daniil Harms

nedjelja, 08.08.2010.

O velikim i malim istinama

Velike istine jednom su bile malene ali ne zato što su one bile doista takve već zato što smo mi narasli. Kada ih prerastemo, pustimo ih na miru. I one su nama omogućile da narastemo.

subota, 07.08.2010.

O vratima i ključevima

Prijateljstvo počinje onda kada otvoriš vrata drugima, usamljenost kada ih oni zalupe, a samoća kada ih ti zaključaš.
Kada izgubiš ključ, počinje Alzheimer.

petak, 06.08.2010.

O neznanju i strahu

Oduvijek sam se bojao neznanja. Mislio sam, pobijediti ću ga. Ali nisam uspio. Moj strah bio je opravdan.
Kako godine prolaze, njega ima sve više, a mene sve manje.

utorak, 03.08.2010.

O riječima

Iza masivnih, voluminoznih i pompoznih riječi, često tuđih, obično se skriva napuhan i prazan duh. Golemi, umni duhovi, stoje ispred svojih riječi i ispred svog vremena. Oni ne trebaju velike riječi. Dapače, manji volumen je poželjan. Ostaje puno više prostora za istine.

ponedjeljak, 02.08.2010.

O nama, sili gravitacije, padanju i Newtonu

Kada god čovjek padne potvrdio je silu gravitacije i masu svoje nesposobnosti. Kada se podigne, potvrdio je, ne tu masu, nego sebe, svoju vlastitu silu. Svatko može biti Isac Newton u svom svemiru.

subota, 07.11.2009.

O kruhu

Ako vas drugi gađaju kamenjem ne uzvraćajte im kruhom, pogrešna je to strategija. Takvi se ne hrane kruhom već jadom. Radije se maknite iz dometa. Hranite krive. Sačuvajte sebe, i kruh za one kojima je potreban.

četvrtak, 05.11.2009.

Kratko o smjeru kretanja (opet arhiva)

Ljubav je baš uvijek spoznajni, a baš nikada, samo emocionalni proces. Ljubav i mržnju ne razlikuje jakost emocija nego cilj.
Kada naučite voljeti u isto vrijeme, željeli vi to ili ne, naučili ste i mrziti, samo što to još ne znate. A saznati ćete onda kada odredite smjer. Ljubav je u stvari spoznaja o smjeru kretanja.

ponedjeljak, 19.10.2009.

Još malo Krishnamurti-ja

Kada um izgubi svoju sposobnost da se bavi sobom tada istinski zna. Vi intelektualno zamišljate što je Istina: na osnovu čitanja i slušanja, vi formirate koncepciju, i pokušavate da oblikujete svoj život po toj koncepciji, po toj predstavi. Ako mi dozvolite da budem osoban, nisam nikada zamišljao što je Istina. Nisam nikada želio da je posjedujem. Kako možete željeti nešto, a da ne znate što je to?

nedjelja, 18.10.2009.

Krishnamurti

"Sloboda i ljubav idu skupa. Ljubav nije reakcija. Ako te volim zato što ti voliš mene, to je samo trgovina, stvar koja se kupuje na pijaci; to nije ljubav."

petak, 28.08.2009.

O iskustvu

Iskustvo nas uglavnom ne uči ničemu. Ono nam samo govori koliko smo vremena izgubili da bi to shvatili.

utorak, 30.06.2009.

Lao Tse

Iz 'Knjige puta i vrline', 'Tao te ching'

76.


NADMOĆNA SNAGA NJEŽNOSTI

Mekan i popustljiv čovjek je rođen.
Mrtav je čovjek krut i tvrd.

Meke i popustljive su žive biljke.
Po smrti one su krute i tvrde.

Stoga su krutost i tvrdoća pratioci smrti
a mekoća i popustljivost pratioci života.

Nepopustljiva će armija izgubiti bitku.
Kruto će drvo slomiti vjetar.

Kruto i tvrdo je dolje.
Meko i popustljivo je gore.

četvrtak, 25.06.2009.

Bhagavad-gita

Jedne godine od nekog uličnog prodavača kupio sam Bhagavad-gitu, remek djelo indijske duhovne mudrosti. Goethe je napisao da ga je ta knjiga najviše prosvjetlila u čitavom životu. Uglavnom, danas sam je potražio nakon nekoliko godina. Našao sam je na polici u drugom knjižnom redu, tamo, gdje rijetko zavirujem. Sakrivenu između nekih drugih knjiga. Uhvatila se paučina po njoj.
Međutim vjerujem u tu Goetheovu izjavu. Što uostalom i nije čudno. On je knjigu pročitao. Ja sam skinuo paučinu sa nje.

ponedjeljak, 25.05.2009.

Previd

Knjigu sam ostavio u jednoj sobi
nju u drugoj.
Knjigu nisam pročitao
nju jesam.
Standardna beletristika.
Pročitati ću je ponovo ipak.
Možda sam nešto previdio.
Na marginama
između usmina.

<	rujan, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv